Alpinisti, vještice, prokleti lovci, pa čak i Noina arka: povijest i legende najtajanstvenijeg šiljka Bellunskih Dolomita.
Iz Belluna vidi se ondje gore, tanka i nepomična, naslonjena na nebo.
Kad zalazak sunca zapali Schiaru, Gusela del Vescovà još nekoliko trenutaka gori poput svijeće. Zatim svjetlo nestane, stijene ponovno posive, a šiljak kao da se pretvori u stražara svijeta u koji ljudi nemaju pristupa.
Stijena je, dakako. No oni koji žive u njezinu podnožju znaju da nije samo stijena.
Gusela stoljećima promatra Belluno. Gledala je kako prolaze vojske i hodočasnici, drvosječe, lovci i krijumčari. Upoznala je ljude koji su je promatrali sa strahom i druge koji su je odlučili izazvati. Oko sebe je okupila priče toliko nevjerojatne da se čine istinitima, i stvarne događaje koji s vremenom sve više nalikuju legendama.
Dan kad su trojica ljudi stigla na vrh
Datum koji je ušao u povijest alpinizma jest 14. rujna 1913.; neki izvori navode 16.
Toga su dana Milanac Arturo Andreoletti, vodič iz doline Fassa Francesco Jori i vojnik alpskih postrojbi Giuseppe Pasquali uspjeli izaći na vrh Gusele.
Gledan iz grada, šiljak se čini gotovo nedostižnim: kamena igla zabodena na rub goleme južne stijene Schiare. Podsjeća na to i samo ime: u bellunskom govoru gusela znači upravo igla.
Sam uspon dug je tek nekoliko desetaka metara. No do podnožja šiljka vodi dug i naporan prilaz koji traži siguran korak i alpinističko iskustvo. Okolo nema ničega što bi umirilo: samo stijena, nebo i praznina koja može progutati svaki zvuk.
Možemo zamisliti trojicu ljudi na vrhu, toga dalekog rujna 1913. Pod njima se Belluno morao činiti sićušnim. Kuće, zvonici i ceste kao da su pripadali nekom dalekom svijetu. Možda nitko nije ništa rekao. Na nekim su mjestima riječi suvišne, gotovo neprikladne.
Planina ih je pak, činilo se, čekala.
Prva žena na Guseli
Nekoliko godina poslije jedna je žena srušila još jednu prepreku.
Zvala se Maria Breviglieri, kći bellunskog fotografa Pompea Breviglierija. Svjedočanstva njezin uspon smještaju oko sredine dvadesetih godina; neke rekonstrukcije navode 1928. U svakom slučaju, bila je prva poznata žena koja je stigla na vrh Gusele.
U doba kad se na žene u alpinizmu još gledalo s čuđenjem, a nerijetko i s otvorenim nepovjerenjem, taj je uspon imao značenje koje je daleko nadilazilo osvajanje jednog vrha. Maria je stigla onamo kamo se, prema mišljenju mnogih, žena nije smjela ni pokušati popeti.
A Gusela, koja ne poznaje ljudske konvencije, primila ju je jednako kao i ostale: vjetrom, tišinom i provalijom.
Jedna fotografija iz 1927. pak prikazuje Genija Pola iz Belluna na vrhu. Čovjek je ondje gore, lebdi između zemlje i neba, dok se pod njim otvara golem krajolik. Ne čini se da je osvojio planinu. Prije se čini da mu je planina dopustila da ondje ostane nekoliko minuta.
Kad je Noina arka pristala u Dolomitima
Mnogo prije alpinista, do Gusele su se već bile popele legende.
U drugoj polovici 19. stoljeća neke je od njih zabilježila venecijanska istraživačica Angela Nardo Cibele, pozorna promatračica narodnih običaja i pripovijesti.
Stanovnici dolina znali su da je u davnim vremenima more prekrivalo i te planine. Nisu poznavali riječi suvremene geologije, ali vidjeli su školjke i morske tragove zarobljene u kamenu. I tako se rodilo mnogo privlačnije objašnjenje.
Pričalo se da je nakon općeg potopa Noa privezao svoju arku za Guselu del Vescovà, koristeći veliki šiljak kao golemi stup za vez.
Neki su čak tvrdili da je upravo Noa praotac stanovnika Belluna. Dokaz? Patrijarh je, kao i mnogi ljudi iz ovih dolina, volio vino.
No nisu se svi slagali oko mjesta pristajanja. Prema drugim inačicama, arka se zaustavila na Talveni ili na Monte Servi. Očito se ni legende, baš kao ni ljudi, nisu lako mogle složiti.
Ali Gusela je imala na svojoj strani odlučujuću pojedinost: gledana izdaleka, dok se magla zgušnjava u dolinama, doista je mogla izgledati kao posljednji komadić kopna koji viri iznad beskrajnog oceana.
Grm koprive na vrhu
Druga je priča tvrdila da na vrhu Gusele raste golem buscàt, grm koprive velike poput stabala.
Nitko nije objašnjavao kako su te biljke mogle preživjeti ondje gore, izložene vjetru, mrazu i munjama. No u legendama se stvari ne događaju zato što su moguće: događaju se zato što skrivaju neko značenje.
Te su se koprive smatrale simbolom neplodnosti, neprijateljskom prisutnošću na vrhu planine koja kao da je odbijala život. Možda je to bilo upozorenje. Možda je značilo da neka mjesta ne pripadaju ljudima i da onaj tko uporno nastoji doći do njih mora biti spreman platiti cijenu.
Vještice i prokleti lovci
Kad bi pala noć, vrh Gusele postajao je još opasniji.
Govorilo se da se ondje gore okupljaju vještice kako bi slavile svoje sabate. Dolazile su s mrakom i započinjale mahnite plesove, uz vjetar koji je zavijao među stijenama Schiare.
S njima su plesale duše lovaca osuđenih na pakao. Bili su to ljudi koji su radije progonili divljač nego poštovali blagdansku zapovijed. Zbog tog su grijeha morali zauvijek lutati planinama, a vještice su ih vukle u ples koji nikad neće završiti.
Možda je netko, nekih noći, doista čuo zvukove koji su dopirali sa Schiare. Vjetar, kad prolazi kroz klance i žlijebove, zna oponašati mnoge glasove. Može zvučati kao jauk, kao zov ili kao daleki smijeh.
Ljudi su se u kućama primicali vatri. I nitko nije izlazio provjeriti.
Četiri para volova na vršku igle
Najneobičnija legenda odnosi se na veličinu vrha.
Danas znamo da je prostor na vrhu skučen. Ipak, neki su pričali da je toliko prostran da se ondje kola koja vuku četiri para volova mogu okretati u krug. Osam volova, kola, a možda i kočijaš, svi na vršku Gusele.
To je nemoguća slika. Upravo ju je zato teško zaboraviti.
Narodne legende uveličavaju i iskrivljuju stvari, ali rijetko to čine bez razloga. Možda taj golemi prostor nije pripadao stvarnoj planini, nego planini kakvu su zamišljali oni koji su je promatrali s dna doline.
Izdaleka Gusela djeluje malena. U mašti stanovnika Belluna, međutim, oduvijek je bila golema.
Planina koja nas i dalje promatra
Prošlo je više od sto godina od uspona Andreolettija, Jorija i Pasqualija. Alpinisti danas imaju bolju opremu, detaljne opise smjerova i vremenske prognoze. Udaljenosti su izmjerene, stijene fotografirane i svaki se prolaz može opisati.
Pa ipak, nešto od Gusele i dalje izmiče. Možda zato što nije samo vrh do kojega treba doći. Ona je znak urezan u krajolik, točka u kojoj se dokumentirana povijest susreće s narodnim pamćenjem i u kojoj nije uvijek moguće razabrati gdje završava jedno, a počinje drugo.
Za vedrih dana jasno se ocrtava iznad Belluna. Kad stignu oblaci, nestaje. Ostaje skrivena satima, ponekad danima. Zatim vjetar iznenada otvori procjep i kamena se igla ponovno pojavi na istom mjestu, nepomična, kao da nikad nije ni otišla.
Možda nikad nisu postojali ni grm koprive, ni ples vještica, ni kola s osam volova. Možda Noa nikad nije privezao svoju arku za Guselu.
Ali pokušajte je promatrati u suton, kad Schiara potamni, a u dolini se upale prva svjetla. Pokušajte je dugo gledati.
U jednom trenutku mogli biste osjetiti da više niste vi ti koji promatrate planinu.
Planina je ta koja promatra vas.
Izvori: Angela Nardo Cibele, zbirke bellunske narodne predaje (druga polovica 19. stoljeća); Ezio Etrari, rekonstrukcija prvog uspona za Notiziario CAI-ja Verona (siječanj 2014.); lokalna svjedočanstva o prvom ženskom usponu.
