Maurilio De Zolt: Cvrčak iz Dolomita koji je s 43 godine pobijedio Norvešku

Maurilio De Zolt talijanski je skijaški trkač nadimka „Cvrčak”. Rođen 25. rujna 1950. u mjestu San Pietro di Cadore, u dolini Comelico, postao je jedan od najvećih talijanskih predstavnika skijaškog trčanja zahvaljujući iznimno dugoj karijeri koja je kasno počela i na najvišoj razini završila tek nakon četrdesete. Njegovi najpoznatiji rezultati su naslov svjetskog prvaka na 50 km u Oberstdorfu 1987. i olimpijsko zlato u štafeti 4×10 km u Lillehammeru 1994., osvojeno s 43 godine: nijedan stariji skijaški trkač nikada nije osvojio olimpijski naslov.

Iz Comelica u reprezentaciju: karijera koja je kasno počela

Sitna građa, tehnika koja se smatrala neortodoksnom, nikakav prolazak kroz velike juniorske momčadi: ništa nije nagovještavalo da će dječak iz Presenaia postati jedna od najprepoznatljivijih figura talijanskog skijaškog trčanja. Njegovi počeci počeci su sportaša koji trenira u vremenu koje mu preostane: dvije godine rada u pilani, treninzi stisnuti u slobodne sate i vikende, prva utrka na Coppa Casera Razzo završena na četvrtom mjestu među juniorima.

Nakon vojnog roka kod vatrogasaca, započetog 1970., i razdoblja rada u tvornici u Bellunu zahvaljujući diplomi mehaničara, trajan povratak u postrojbu konačno mu je omogućio redovito treniranje. Bio je to presudan korak: sportska skupina vatrogasaca ostala je njegov dom tijekom cijele karijere i trideset godina službe.

Savez ga je ipak smatrao prestarim za seniorsku reprezentaciju i uputio ga u takozvanu „momčad P”, momčad vjerojatnih. U njega su vjerovali prije svega prvi trener Stelio Busin, a kasnije Dario D’Incal. Preokret je stigao 1977., kad je na talijanskom prvenstvu u Capracotti dominirao na 50 km i s 27 godina izborio mjesto u reprezentaciji.

Tada je počela sportska dugovječnost bez presedana u skijaškom trčanju: u reprezentaciju je ušao s 27 godina, a napustio ju je s 44, ostavši konkurentan na dugim dionicama gotovo dvadeset godina. Njegovo oružje bili su poskakujući korak u usponu, koji je do punog izražaja došao s pojavom slobodne tehnike sredinom osamdesetih, i psihička čvrstoća koja mu je omogućavala da drži ritam viših i snažnijih suparnika poput Mieta, Svana i Wassberga. U štafetama je postao čovjek prve dionice: kretao je, držao kontakt i predavao momčad suigračima u najboljem mogućem položaju.

Maurilio De Zolt: olimpijske i svjetske medalje

Ukupno tri olimpijske medalje (jedna zlatna i dvije srebrne) i šest medalja sa svjetskih prvenstava (jedna zlatna, tri srebrne i dvije brončane). Na nacionalnoj razini osvojio je 19 talijanskih naslova: četiri na 15 km, pet na 30 km i deset na 50 km, dionici koja ga je odredila više od bilo koje druge. Na Marcialongi, velikom maratonu dolina Fiemme i Fassa, pobijedio je četiri puta: 1986., 1987., 1991. i 1992. — to je i danas rekord utrke, koji dijeli s Norvežaninom Jørgenom Auklandom.

Oberstdorf 1987. i Lillehammer 1994.

Oko ove dvije utrke vrti se cijela Cvrčkova karijera. U Oberstdorfu 1987. stigao je naslov svjetskog prvaka na 50 km slobodnom tehnikom: prvi i jedini pojedinačni svjetski naslov, puno priznanje sportašu koji je do tada skupljao plasmane i srebrna odličja. Bila je to i potvrda da je slobodna tehnika, tek uvrštena u program velikih natjecanja, idealan teren za njegov korak.

U Lillehammeru 1994., u Norveškoj, odigrala se pak utrka koja se upisala u kolektivno pamćenje Italije. De Zolt je trčao prvu dionicu štafete 4×10 km i predao je desetak sekundi iza vodećih, čime je momčadi omogućio borbu za sve: Italija je pobijedila domaću Norvešku u jednom od najpoznatijih završnih sprintova u povijesti skijaškog trčanja. Imao je 43 godine i postao je najstariji skijaški trkač koji je osvojio olimpijsko zlato. Godine 2006., na svečanosti otvaranja Igara u Torinu, ponovno se pojavio upravo uz suigrače iz te štafete.

Svestran sportaš

Planine za De Zolta nikada nisu značile samo skije. Trčanje uzbrdo i biciklizam desetljećima su pratili njegovu pripremu, a potom i život bivšeg sportaša, uz prilagodljivost koja je obuhvatila vrlo različite discipline.

Najpoznatiji je dvoboj onaj s Francescom Moserom. U srpnju 2013., u sklopu manifestacije „Il Piave tra sfida e memoria”, dvojica su se sučelila u brdskom kronometru od Sappade do izvora rijeke Piave, oko devet kilometara s prosječnim nagibom od 6 %: tada je slavio biciklist iz Trentina. Bio je to revanš, jer dvadesetak godina ranije — kako je uoči dvoboja ispričao sam De Zolt — skijaški je trkač pobijedio Mosera na prijevoju Stelvio. „Pobijedio sam jer sam bio bolje pripremljen i jer smo se nadmetali u planinama”, objasnio je: njegov teren, a ne teren cestovnog vozača.

Veza s Comelicom

Comelico je najsjevernija dolina pokrajine Belluno, usko dno doline stisnuto između šuma i granica s Cadoreom, Pustertalom i Karnijom. Ondje, u mjestu Presenaio di San Pietro di Cadore, De Zolt je rođen i ondje je uvijek i ostao živjeti, i u godinama kad su ga utrke vodile po svijetu.

Karakter koji ga je učinio popularnim — tvrdoglavost onoga tko ne odustaje, navika da sve radi sam, određena hrapavost koju nikada nije isticao — isti je kao i karakter kraja koji nikada nije imao prečace. Upravo je to, više od medalja, od De Zolta učinilo lik prepoznatljiv daleko izvan svijeta skijaškog trčanja: sportaša koji nikada nije promijenio mjesto ni navike kako bi nalikovao nekom drugom.

Čime se Maurilio De Zolt bavi danas

Prema informacijama objavljenima u veljači 2026., De Zolt i dalje živi u Bellunskim Dolomitima, blizu mjesta San Pietro di Cadore, i sa 75 godina vodi život posve vezan uz planine. U tim intervjuima pripovijeda da dvaput tjedno izlazi u planine, između turnog skijanja i trčanja, da priprema drva za zimu, da se brine za voćnjak s jabukama i kruškama te male vinograde i da uzgaja kokoši i kuniće. Objasnio je da je odbio trenerske pozicije: draže su mu njegove šume.

„Kad krenem u svoje planine, kroz svoje šume, sa sobom nosim skije.”

Također u veljači 2026. bio je jedan od protagonista svečanosti zatvaranja Olimpijskih igara Milano Cortina 2026., u Areni u Veroni.

Po njegovu nadimku nazvana je i mala pivovara: „La Birra del Grillo” u mjestu Presenaio di San Pietro di Cadore. Djelatnost je 2007. pokrenuo njegov sin Luca De Zolt, koji je i vodi, dok je Maurilio njezino zaštitno lice. Posljednje provjerljive informacije o tvrtki potječu iz 2024., kad je pivovara bila aktivna i tražila distributera; službena stranica marke više nije dostupna, pa se trenutačno stanje ne može potvrditi.

Česta pitanja o Mauriliju De Zoltu

Tko je Maurilio De Zolt?

Bivši talijanski skijaški trkač, olimpijski i svjetski prvak, nadimka „Cvrčak”. Rođen u mjestu San Pietro di Cadore, u Comelicu, natjecao se na najvišoj razini od kraja sedamdesetih do 1994. za sportsku skupinu vatrogasaca.

Kada je rođen Maurilio De Zolt?

25. rujna 1950. u mjestu San Pietro di Cadore, u zaselku Presenaio.

Koliko je imao godina kad je osvojio olimpijsko zlato?

Četrdeset tri. Štafeta 4×10 km u Lillehammeru vožena je u veljači 1994., nekoliko mjeseci prije njegova četrdeset četvrtog rođendana: najstariji je skijaški trkač koji je osvojio olimpijsko zlato.

Zašto ga zovu „Cvrčak”?

Zbog sitne građe i načina na koji je napadao uspone, poskakujućim i agresivnim korakom. Stil koji je do punog izražaja došao s pojavom slobodne tehnike.

Gdje je rođen Maurilio De Zolt?

U mjestu San Pietro di Cadore, u zaselku Presenaio, u Comelicu: najsjevernijoj dolini pokrajine Belluno.

Koliko je olimpijskih medalja osvojio?

Tri: zlato u štafeti 4×10 km u Lillehammeru 1994. i dva srebra na 50 km, u Calgaryju 1988. i Albertvilleu 1992.

Koje su njegove najvažnije pobjede?

Olimpijsko zlato u štafeti u Lillehammeru 1994. i naslov svjetskog prvaka na 50 km u Oberstdorfu 1987. Tome treba dodati 19 talijanskih naslova i četiri pobjede na Marcialongi (1986., 1987., 1991., 1992.).

Čime se Maurilio De Zolt bavi danas?

Živi u Comelicu i, prema intervjuima objavljenima u veljači 2026., i dalje odlazi u planine dvaput tjedno, između turnog skijanja i trčanja, brinući se za šumu, voćnjak i domaće životinje. Pivovara „La Birra del Grillo”, koju je 2007. pokrenuo sin Luca, nosi njegov nadimak.

Izvori

• Treccani, Enciclopedia dello Sport
• CONI, scheda del medagliato olimpico
• Fondoitalia, «Tanti auguri al Grillo Maurilio De Zolt» (25 settembre 2020)
• MountainBlog, «Il Piave tra sfida e memoria»: la sfida De Zolt-Moser (2013)
• il Nord Est, «La Birra del Grillo, l’ex campione De Zolt come papa-testimonial» (7 marzo 2024)
• Virgilio Sport, intervista a Maurilio De Zolt (26 febbraio 2026)
• Corriere delle Alpi, i tedofori di Milano Cortina 2026 (13 gennaio 2026)
• Marcialonga, albo d’oro

Posljednje ažuriranje: 4. rujna 2026.