Planina pripada svima upravo zato što ne pripada nikome. Možemo je prelaziti, upoznavati i dopustiti da nas njezina ljepota promijeni. Ne možemo se, međutim, ponašati kao da su svaka šuma, staza i pašnjak isključivo nama na raspolaganju.
Hodati Dolomitima znači ući u živi okoliš, a ne u kulisu izgrađenu za nas.
Foto: Mattia Revelant, Unsplash License.
Postoji izreka koja se često vraća kad se govori o planini: „Planina je svačija.“ Lijepa je to tvrdnja, ali nepotpuna. Ako znači da nitko ne bi smio biti isključen iz mogućnosti da susretne prirodu, udahne šumski zrak ili prođe stazom, onda je to načelo koje treba braniti. Ako pak postane opravdanje da posvuda činimo što nam se prohtije, potpuno gubi smisao.
Planina nije igralište, privatna staza ni pozadina stavljena na raspolaganje našim objavama na društvenim mrežama. To je složen sustav u kojem suživot dijele divlje životinje, šume, potoci, livade, pašnjaci, tradicionalne djelatnosti, posjedi, posjetitelji i lokalne zajednice. Naša sloboda da ga prolazimo postoji samo dok ne ugrožava život, sigurnost i slobodu drugih.
Nismo vlasnici šume zato što njome šećemo svake nedjelje. Nismo vlasnici staze zato što je prolazimo biciklom, ni livade zato što naš pas voli slobodno trčati po njoj. Mi smo gosti, a gost koji poštuje domaćina nastoji razumjeti gdje se nalazi, tko živi na tom mjestu i kakav će trag ostaviti za sobom.
Štititi ne znači zatvarati
U mnogim raspravama vraća se pogrešna suprotnost: s jedne strane oni koji žele dostupnu planinu, s druge oni koji je žele zaštititi. Zapravo, korištenje i zaštita nisu neprijatelji. Okoliš koji poznajemo i svjesno doživljavamo bolje razumijemo, više volimo i lakše branimo. No „dostupno“ ne može značiti „bez ograničenja“.
Osjetljivo područje može zahtijevati sezonsko zatvaranje. Staza puna obitelji i pješaka možda nije spojiva s biciklima koji jure nizbrdo. Područje razmnožavanja životinja može nalagati više tišine i pažnje. Ruta prikladna za konje ne mora se poklapati s uskom, izloženom ili lako erodibilnom stazom. Riječ je o konkretnim razlikama, a ne o moralnim prosudbama o ljudima ili aktivnostima.
Nacionalni park Dolomiti Bellunesi podsjeća da je njegova baština izvanredna, ali krhka, te da se posjet mora odvijati bez nanošenja štete. Pravilnik, među ostalim, uređuje vožnju biciklom, motorna vozila, kampiranje i branje gljiva; osim toga zabranjuje ponašanja poput paljenja vatre, branja cvijeća, oštećivanja biljaka i uznemiravanja životinja.
Psi: povodac nije kazna
Tko voli svojeg psa, želi ga povesti sa sobom. To je razumljivo, ali privrženost ne poništava utjecaj koji kućni ljubimac može imati na okoliš. Čak i najmirniji pas zadržava mirise, znatiželju i nagone koje divlje životinje doživljavaju kao moguću prijetnju.
U Nacionalnom parku Dolomiti Bellunesi psi uvijek moraju biti na povodcu. To nije mjera protiv životinja: služi tome da se izbjegne progon i uznemiravanje divljači, teški susreti s drugim psima, ljudima ili stokom te situacije opasne za samog ljubimca.
Pokupiti izmet, ne ostavljati vrećice uz stazu, držati se podalje od stoke na ispaši i poštovati eventualne zabrane osnovne su geste. Reći „moj pas je dobar“ ne može zamijeniti pravilo koje vrijedi za sve.
Bicikli i e-bicikli: nije svaki trag biciklistička staza
Bicikl je izvanredno sredstvo za upoznavanje kraja i može biti oblik mobilnosti s malim utjecajem na okoliš. No bicikl se, osobito nizbrdo, kreće brzinom i s putem kočenja posve drukčijima od pješakovih. E-bicikl, koji olakšava svladavanje velikih visinskih razlika i udaljenosti, povećava broj korisnika i čini informiranost i odgovornost još potrebnijima.
Unutar Parka biciklom se može voziti državnim, županijskim i općinskim cestama te mnogim dopuštenim šumsko-pašnjačkim putovima. Službena stranica posvećena biciklističkim rutama ipak napominje da su neki šumski putovi zatvoreni i da je vožnja bicikla planinarskim stazama zabranjena.
Poštovati tu razliku ne znači biti protiv brdskog biciklizma. Znači usmjeriti svaku aktivnost na prikladne rute, smanjiti sukobe i nesreće, ograničiti eroziju na najosjetljivijim mjestima i svima osigurati bolje iskustvo.
Na konju: drevni način koji traži prikladne rute
Prolaziti krajem na konju stvara spor i dubok odnos s krajolikom. I ova aktivnost, međutim, zahtijeva trase prikladne po širini, podlozi, nagibu, sigurnosti i suživotu s ostalim korisnicima.
U Nacionalnom parku Dolomiti Bellunesi jahanje je dopušteno u zonama C i D, koje okvirno obuhvaćaju neke doline i određena područja, te na raznim šumskim putovima. Park predlaže izbor ruta pogodnih za jahanje. I ovdje rješenje nije opća zabrana, nego svjestan odabir mjesta na kojima je aktivnost spojiva s okolišem.
I pješaci znaju biti nepristojni
Bilo bi prejednostavno svaki problem pripisati psima, biciklima ili konjima. Tko ide pješice, ne stječe automatski diplomu ekološke osviještenosti. Silazi sa staze da skrati put, gazi livade, bere cvijeće, ostavlja maramice i otpad, ne zatvara vrata ograda, viče, pušta glazbu na zvučnicima, prilazi životinjama radi fotografije ili ulazi na posjede i pašnjake bez imalo obzira.
Poštovanje ne ovisi o prijevoznom sredstvu, nego o ponašanju. Planina ne razlikuje gojzerice, kotače, šape i kopita: bilježi posljedice svakog prolaska.
Potrebna su jasna pravila, a ne nerazumljive ploče
Pravila djeluju kad su razumna, vidljiva i lako dostupna prije polaska. Nije dovoljno postaviti malu ploču na početku rute. Potrebne su ažurirane karte i zajednički sustav koji za svaku rutu može pokazati:
- jesu li psi dopušteni i pod kojim uvjetima;
- je li povodac obvezan;
- smiju li prolaziti bicikli i e-bicikli;
- je li ruta prikladna za jahanje;
- postoje li sezonska ograničenja;
- ima li pašnjaka ili područja osjetljivih za divlje životinje;
- koja je ustanova propisala pravilo i kada je ono ažurirano;
- kakve poteškoće, opasnosti i uvjete pristupačnosti nosi.
Takva digitalna karta bila bi korisna posjetiteljima, ali i planinarskim domovima, vodičima, turističkim djelatnicima i stanovnicima. Mogla bi postati središnja usluga za DolomitiBelluno.it i za buduću aplikaciju DOLO+GO: ne samo pričati kamo ići, nego svakome pomoći da odabere mjesto koje odgovara njegovu načinu doživljavanja planine.
Odgajati, informirati i nadzirati
Nadzor koji provode uprava Parka i Odjel karabinjera za parkove nužan je, ali nijedno područje ne može se zaštititi samo kaznama. Prva je obrana kulturna: točne informacije, ekološki odgoj, razumljiva signalizacija i dosljedno ponašanje onih koji na planini žive i o njoj pripovijedaju.
Kad se pravila svjesno krše, kontrole su nužne. No najvažniji se rezultat postiže kad netko sam od sebe odustane od ulaska u osjetljivo područje, drži psa na povodcu, uspori na biciklu ili odabere drugu rutu jer je shvatio razlog tog ograničenja.
Sloboda da planinu ostavimo živom
Prava sloboda nije u zahtjevu da svaka aktivnost bude moguća posvuda. Ona je u tome da i dalje možemo susretati živu planinu: s njezinim tišinama, životinjama, šumama, pašnjacima, s onima koji ondje rade i s onima koji će doći nakon nas.
Ne može se sve raditi posvuda. Prihvatiti to ne osiromašuje naše iskustvo: vraća mu vrijednost. Ući u Dolomite s poštovanjem znači sjetiti se da smo dio krajolika samo dok traje naš prolazak. Najbolji trag koji možemo ostaviti onaj je koji se gotovo ne vidi.
